Zaista je istina ona priča da dobra žena znači da ćeš imati dobar život. Nekada ne mogu vjerovati kakvu ženu imam. Za današnje vrijeme, zaista rijekost. Nevina prije braka, obrazovana, uspješna, iz imućne porodice i još na sve to uživa da kuha. Po kući joj želim pomoći oko poslova, ali ona to uvijek odbija. Nekad se moram boriti da i ja nešto počistim. Zahvalna je i vidi se da cijeni to što zaradim mnogo novca. Stvarno sam pogodio jackpot u životu i savjetovao bih muškarcima da ni na šta manje ne pristaju, definitivno i dalje postoje ovakve tradicionalne žene!
Ne želim na tim bildinge. Ne treba mi nova porodica na poslu, imam svoju. Ne treba mi da glumim od radnog mesta kuću niti da živim za posao. Odradim radno vreme, odem kući. Dobar sam radnik ali želim svoj život. Ove gluposti gde treba u nekom drugom gradu da provodim vikende s kolegama da bi se u kolektivu stvarala dobra spika... Pošto je prekovremeno? Ako mi prekovremeno za to nije plaćeno, nisam zainteresovana. Nisam luda da na Balkanu glumim korporativnu Ameriku i Menhetn za 600 evra.
Sećam se situacije od pre 2 godine dok sam još imala probnu dozvolu. Pošto nisam odmah vozila kad sam položila nego par meseci pre isteka probne, bila sam mnogo nesigurna u vožnji. Desilo mi se da nisam mogla da krenem na uzbrdici u jednoj slabo prometnoj ulici. Lik iza mene trubi, vidim da me psuje, ja se još više spetljala. On odjednom izlazi iz kola, pokazuje mi da izađem i ja, izađem a lik samo što nije krenuo da me bije. Unosi mi se u facu, vređa. Ja se okrenem, odem do gepeka, izvučem ćaletov pajser i pitam u čemu je problem. Neki bes proradio u meni, bila sam spremna i da se pobijem ako treba. Valjda video to pa samo ušao u kola i zaobišao me. Sad bolje vozim, ali pajser i dalje stoji u gepeku. Shvakakvih budala ima.
U inostranstvu živim i radim kao advokatica na brakorazvodnim parnicama i svaki put se dodatno potrudim da žena koju zastupam dobije što više bračne stečevine, posebno ako je muž našao mladu ljubavnicu ili je izvršio emotivnu prevaru u braku. To je omen mojoj majci i svim ženama koje su muževi prevarili i izbacili na ulicu bez igdje ičega.
Malo mi je falilo da punicu na glavu izbacim iz kuće. Dolazim iz radničke porodice. Uspio sam, u današnjoj ekonomiji, bez roditeljske pomoći da kupim stan,na kredit naravno, koji bez problema plaćam, i odličan auto. Da bi ona, u mojoj kući, pred mojim prijateljima i porodicom, nonšalantno izjavila kako je njena ćerka skromna. Kako je mogla ona i za nekog bogatog ali njoj to nije bitno. Nisam htio da brukam ženu, diskretno sam joj rekao, da joj fino kaže da ode, inače ću je ja izbaciti. Ne smatram sebe da sam bogat, ali boga mi nisam ni siromah neki.
Ne zamjeram roditeljima što me nisu stambeno zbrinuli, našli mi dobar posao, kupili auto, novčano me pogurali dok ne stanem na noge. Nije to njihova dužnost sve to ću postići sam. Zamjeram im što me uspoređuju s ljudima kojima su roditelji omogućili sve to i pitaju kad češ ti kao on/ona?
Prestao sam da pušim sa 29 godina zbog devojke u koju sam se zaljubio. Rekla mi je da ne može da bude u vezi sa pušačem. Od puberteta pati od migrena i između ostalog duvanski dim joj je okidač. Prvo sam mislio da traži izgovor da me otkači. Kad sam skontao da priča istinu, rešio sam da prestanem i sada smo godinu dana u vezi.
Što sam starija, sve više verujem da treba raskidati na prvo neslaganje. Suludo mi je da ja sa nekim moram da razgovaram i da mu objašnjavam da ne treba da lajkuje druge žene, da ne treba da ćuti ako me neko od njegove porodice ili prijatelja otvoreno ponižava ili da očigledno blene u neku zgodnu devojku koja prolazi. Pravimo od muškarca debile kojima sve mora da se objasni ili nacrta. Ako odrastao muškarac ne ume da se ponaša, nemam ja šta da ga učim i vaspitavam. Isto važi i obratno, ako se žene ponašaju tako. Svi oko mene koji su u vezama pravili kompromise i imali razumevanje za sve i svašta su sada u nesrećnim brakovima. Skoro mi baš drugarica priča o nekoj bezazlenoj situaciji u vezi i da je tada trebalo da ode. Sad ima mala deteta i nije tako lako otići. Treba otići kad jeste lako, kad si mlad i slobodan da ne gubiš vreme.
Sinoć gledam ponašanje odrasle osobe, majke dječaka koja je došla da brani sina. Sin je prethodno udario dječaka i to mu nije prvi put. Izašla starija sestra da brani brata. Nastao opšti haos. Dolazi otac od povrijeđenog dječaka i majka od sina nasilnika. Otac sa poštovanjem priča sa majkom i objašnjava joj da on svaki dan udara njegovog sina i pokušava da nađe rješenje. A majka ne birajući riječi počinje svašta da priča, vrijeđa oca i cijelu porodicu njegovu. Bez ikakvog osjećaja solidarnosti i spremnosti za rješenje situacije. Sin nasilnik psuje odrasle i naravno oponaša ponašanje svoje majke.
Samo se pitam da li je moguće da se ovo dešava? Gdje se izgubilo poštovanje odraslih?
Kada smo rešili da krenemo zajednički život verenica i ja, naši su odlučili da nam pomognu da ne živimo kao podstanari, tako što će nam kupiti kuću. Navodno je bio dogovor da svi zajedno učestvujemo, i moji i njeni i nas dvoje. Mi smo mladi, po 26god, i nismo mogli da uštedimo veliki novac, kao naši roditelji npr posle 30god rada. Trebali smo da pišemo kuću na oboje, ali su njeni odustali kada je na red došlo plaćanje i rekli za mene on je muško, njega treba njegovi da obezbede, ti se udaješ. Pritom su ubedili verenicu da ne daje ni ona ništa za kupovinu kuće, nego su čekali moje na sve. I onda kada su moji kupili kuću, pisali su samo na moje ime. Tu je nastao opšti haos, i raskinuli smo veridbu. Ne znam šta je očekivala, da moji što su mukom stekli kroz život daju njoj za pravo pola svega na lepe oči, a pritom njeni ništa. Sreća da je nisam oženio i da nemam dete sa njom, bar sam na vreme video kakvi su.