Užasno mi smeta što se sin (16) druži sa, najblaže rečeno, džiberima. To su momci koji po 100e po osobi znaju da stuku u jednom izlasku, neki čak i skuterima dolaze u srednju, firmirana odeća, nova devojka svaka 3,4 meseca, i "Š'a e bre bilo"/"Š'u k**ac" stav prema drugima kojima zasmetaju, pa i autoritetu. Smetaju mi, jer pričaju ribolovačke priče, boli ih uvo za školu i bilo kakav rad, popularnost stiču na konto tatinih i maminih para i veza, da ne spominjem da za neke od njih provereno znam da su direktorske/kvazi-preduzetničke lopine, koje vrdaju svaki mogući porez u dilu s lokalnim uhlebima, čiji su preci silom otimali imovinu po promeni vlasti 90ih. Sinoć je popio takvu šamarčinu kad je pripit krenuo da se k*robeca s pričama (pre toga saznala da beži s časova, ima 5 jedinica i opomenu) i kaznu od mesec dana bez izlazaka dok ne sredi ocene. Jeste da nam nije lako, živimo samo of mog rada (samohrana majka) u stančiću pokojnog oca, ali neće mi dete izrasti u mufljuza!
Imam samo jednu želju, a to je da moj tata pobijedi karcinome, i da više ne vidim majčine suze na licu....
Kada upoznam devojku i saznam da ima psa, prekidam svaku komunikaciju jer imam osećaj da njena higijena i higijena njenog stana nikada ne mogu biti dovoljno visoki.
Zaista je istina ona priča da dobra žena znači da ćeš imati dobar život. Nekada ne mogu vjerovati kakvu ženu imam. Za današnje vrijeme, zaista rijekost. Nevina prije braka, obrazovana, uspješna, iz imućne porodice i još na sve to uživa da kuha. Po kući joj želim pomoći oko poslova, ali ona to uvijek odbija. Nekad se moram boriti da i ja nešto počistim. Zahvalna je i vidi se da cijeni to što zaradim mnogo novca. Stvarno sam pogodio jackpot u životu i savjetovao bih muškarcima da ni na šta manje ne pristaju, definitivno i dalje postoje ovakve tradicionalne žene!
Ne želim na tim bildinge. Ne treba mi nova porodica na poslu, imam svoju. Ne treba mi da glumim od radnog mesta kuću niti da živim za posao. Odradim radno vreme, odem kući. Dobar sam radnik ali želim svoj život. Ove gluposti gde treba u nekom drugom gradu da provodim vikende s kolegama da bi se u kolektivu stvarala dobra spika... Pošto je prekovremeno? Ako mi prekovremeno za to nije plaćeno, nisam zainteresovana. Nisam luda da na Balkanu glumim korporativnu Ameriku i Menhetn za 600 evra.
Sećam se situacije od pre 2 godine dok sam još imala probnu dozvolu. Pošto nisam odmah vozila kad sam položila nego par meseci pre isteka probne, bila sam mnogo nesigurna u vožnji. Desilo mi se da nisam mogla da krenem na uzbrdici u jednoj slabo prometnoj ulici. Lik iza mene trubi, vidim da me psuje, ja se još više spetljala. On odjednom izlazi iz kola, pokazuje mi da izađem i ja, izađem a lik samo što nije krenuo da me bije. Unosi mi se u facu, vređa. Ja se okrenem, odem do gepeka, izvučem ćaletov pajser i pitam u čemu je problem. Neki bes proradio u meni, bila sam spremna i da se pobijem ako treba. Valjda video to pa samo ušao u kola i zaobišao me. Sad bolje vozim, ali pajser i dalje stoji u gepeku. Shvakakvih budala ima.
U inostranstvu živim i radim kao advokatica na brakorazvodnim parnicama i svaki put se dodatno potrudim da žena koju zastupam dobije što više bračne stečevine, posebno ako je muž našao mladu ljubavnicu ili je izvršio emotivnu prevaru u braku. To je omen mojoj majci i svim ženama koje su muževi prevarili i izbacili na ulicu bez igdje ičega.
Otac me nikad nije podržao u ničemu.. Cijeli život me je pokušavao pretvoriti u budalu koju će svi gaziti, a ja ću šutjeti i biti dobra. Na starom poslu sam trpjela sr*nja, mobing i šta sve ne i odlučila otići.. Pronašla sam sad novi posao, uvjeti su top, plaćaju mi i smještaj i evo mi sad ubija volju govoreći kako će mi tamo biti užasno i sad me odmah hvata panika.. Ne pada mi napamet da trpim sr*nja pa makar pala na dno.. Ajde me bar vi podržite jer mene ovo ubije u trenu. Imam 27godina..
Malo mi je falilo da punicu na glavu izbacim iz kuće. Dolazim iz radničke porodice. Uspio sam, u današnjoj ekonomiji, bez roditeljske pomoći da kupim stan,na kredit naravno, koji bez problema plaćam, i odličan auto. Da bi ona, u mojoj kući, pred mojim prijateljima i porodicom, nonšalantno izjavila kako je njena ćerka skromna. Kako je mogla ona i za nekog bogatog ali njoj to nije bitno. Nisam htio da brukam ženu, diskretno sam joj rekao, da joj fino kaže da ode, inače ću je ja izbaciti. Ne smatram sebe da sam bogat, ali boga mi nisam ni siromah neki.
Ne zamjeram roditeljima što me nisu stambeno zbrinuli, našli mi dobar posao, kupili auto, novčano me pogurali dok ne stanem na noge. Nije to njihova dužnost sve to ću postići sam. Zamjeram im što me uspoređuju s ljudima kojima su roditelji omogućili sve to i pitaju kad češ ti kao on/ona?